„Ana Karenjina“ je jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti, remek-djelo Lava Tolstoja koje generacije čitatelja drži podijeljenima – jedni ovo djelo vole, drugi nikako ne mogu „ući“ u njega. I to je u redu. Knjigu i danas imam. Čitala sam je više puta, nekad samo u dijelovima, a nekad iznova. S vremena na vrijeme joj se vraćam, prelistam je i pročitam poneki odlomak.
Ova knjiga nije laka za čitanje. Nije brza, nije lagana, ne nudi jednostavne odgovore. U njoj nema modernih dijaloga, brzog zapleta ni „akcije“. Umjesto toga, ona nas polako uvodi u unutrašnje svjetove likova, posebno Ane – žene čija se borba ne vodi na borbenom polju, već u njenom srcu, mislima i u pogledu drugih.
I upravo tu leži njena snaga.
Ako ste ikada bile voljene „na početku“, pa postale „previše“, ako ste se ikada osjećale da vas neko gasi polako, da vas pogledi ne traže više, da se ljubav pretvorila u hladnu tišinu – vi ste već ušle u svijet Ane Karenjine.
Tolstoj ne piše samo o ljubavi – on piše o ženi koja se lomila između onoga što osjeća i onoga što društvo očekuje. Piše o muškarcima koji ne znaju šta da rade sa ženom koja osjeća duboko. O patnji koja ne viče, ali izjeda iznutra.
Zato ova knjiga nije samo klasika zbog svog jezika, stila ili istorijskog značaja. Ona je važna jer u njoj mnoge žene mogu prepoznati sebe. I kad pročitate Aninu priču do kraja – nećete ostati isti. Možda ćete po prvi put razumjeti svoju prošlu verziju. Ili neku ženu iz vašeg života.
A klasici su tu upravo zbog toga – ne da budu lahki, nego da nam otvore oči.
Ana Karenjina nije samo književni lik – ona je slika žene koja je voljela previše, a zauzvrat postepeno gubila sebe. Na prvi pogled, njena veza s Vronskim djeluje kao bijeg iz hladnog, formalnog braka. On joj donosi uzbuđenje, strast, osjećaj da je živa. Ali ta strast vrlo brzo postaje zamka.
Vronski je muškarac koji zrači samopouzdanjem, uglađen je, poželjan i tačno zna kako da zavede. Iza te fasade krije se emocionalna praznina. On voli da ga vole, uživa u pažnji koju dobija, ali ne zna – ili ne želi da zna – kako izgleda istinska bliskost. Ana mu je trofej, status, uzbuđenje, ali ne i osoba čije emocije razumije i s kojima može ostati prisutan.
Vronski, poput mnogih muškaraca, ne zaljubljuje se u Anu kao osobu – već u ono što ona predstavlja. U ideju strasti, zabranjenog, uzbudljivog. On je voli dok blista, dok prkosi, dok ga uzdiže. Ali kada ta ista žena počne pokazivati svoju ranjivost, svoju dubinu, svoje strahove – on se povlači. Mnogi muškarci vole ideju o ženi, ali ne i njenu suštinu. Ne znaju šta da rade kada ta žena postane stvarna, kada više nije samo inspiracija, već biće koje traži prisutnost, nježnost, odgovornost.
Ana, s druge strane, u odnos ulazi svim srcem. Žrtvuje sve – brak, dijete, ugled – vjerujući da je ljubav dovoljna. Međutim, kako vrijeme prolazi, osjeća da nestaje. Vronski je sve češće hladan, distanciran, zaokupljen sobom i svojim ambicijama. Ona mu postaje "teška", "naporna", "previše emocionalna".
Poput mnogih žena koje su bile u vezi s narcisoidnim ili emocionalno zatvorenim partnerom, Ana počinje sumnjati u sebe. Da li je ona kriva što više nije voljena kao nekad? Da li je izgubila sjaj? Da li previše traži? U tom unutrašnjem monologu, iz dana u dan, ona polako tone.
Njena borba je nevidljiva. Javnost je osuđuje, Vronski se povlači, a ona ostaje sama u vrtlogu svojih emocija. Ljubav koja ju je trebala spasiti, postaje izvor najdublje usamljenosti.
Na kraju, Ana bira izlaz koji djeluje kao jedini moguć. Njena smrt nije samo lična tragedija, već simboličan kraj za svaku ženu koja se izgubila pokušavajući da bude dovoljna nekome ko nikada nije znao kako da je voli.
Ovo nije samo priča o Ani. Ovo je priča o svakoj ženi koja je sebe dala potpuno – i ostala prazna.
Pridružite nam se u CafeCreativo gdje razgovaramo o ženama i životnim pričama. CafeCreativo Beeckstr. 54, 46149
