Dugo sam nenormalno i nezdravo smatrao normalnim. Tek sada shvatam da sam bio u zabludi. Nikada nisam znao za ljepše i bolje dok nisam otišao od kuće. Odrastao sam u okruženju gdje je uvijek bio nadvijen neki tamni oblak. Svakodnevno sam slušao svađe, a negativna atmosfera je vladala gotovo svakog dana.
Kao dijete, živio sam u strahu da će nešto uznemiriti mog oca ili majku i podstaknuti ih na bujicu emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Nije im trebao poseban razlog za to. Bilo je to samo izlijevanje bijesa na mene, bez obzira na sve.
Nikada nisam shvatio zašto me je majka izdvajala od sestara i zašto je baš mene emocionalno i fizički zlostavljala. S vremenom je zlostavljanje postalo svakodnevna stvar, a moje sestre su to smatrale normalnim, počele su me ponižavati, nazivajući me slabim i nesposobnim. Da postoji muška Pepeljuga, ja bih bio njen potpuni pandan. Moja zla maćeha bila je moja biološka majka. I moj otac je otišao, bez objašnjenja, i nikada više nismo razgovarali. Danas ga sretnem na ulici, a on prodje pored mene kao da nisam ni postojao.
Kada je otišao, moja majka je postala depresivna i gubila strpljenje. Bijes koji ju je obuzimao i koji je iznosila na meni bio je nepodnošljivo stvaran. Moj svijet nije bila bajka, već moj stvarni život. U mom svijetu nije bilo princeze koja bi me držala za ruku, odvela me i čarobnim štapićem promijenila moj život.
Moja braća i sestre su bila izložena psihičkom zlostavljanju na svoj način, ali ja sam jedini pretrpio oba oblika zlostavljanja: fizičko i psihičko. Odrasli smo u okruženju u kojem su emocionalne potrebe bile ignorirane, a manipulacija i zlostavljanje postali svakodnevnica. Majka je hvalila jednu sestru, govoreći da je ona "idealna", dok sam ja bio taj koji je nosio cijeli teret obiteljskih nesuglasica. Ispod svega, osjećao sam se kao da sam samo podsetnik na ono što ona mrzi, na sebe i svog muža.
Allah je odlučio da ću živjeti i, uprkos svoj negativnosti i fizičkom kažnjavanju, uspio sam donijeti dobre ocjene kući. Nisu postojale druge opcije za mene. Dok je moja majka ohrabrivala i podržavala moju braću, mene je stalno ponizila. Imala sam osjećaj da je željela da zamijeni uloge: da od mojih sestara napravi muškarce, a od mene ženu. Ne znam kako sam završio školu i studije. Tokom tog vremena bilo je mnogo teškoća. Često sam razmišljao o tome da sve okončam. Osjećao sam se jako slabim, moje samopouzdanje je bilo vrlo nisko, mislio sam da nisam vrijedan i da ništa u životu ne mogu postići. Često sam mislio da nikada neću dobiti posao. Ali Allah je imao nešto drugo za mene. Nakon studija brzo sam dobio dobar posao, dobru poziciju s mogućnostima za razvoj, ali iznutra sam bio slomljen. I dalje sam živio s majkom kao da nije bilo druge opcije. Tako je trebalo biti, da živim s njom, dok su sva ostala djeca imala svoj vlastiti život.
Emocionalna povezanost među nama braćom i sestrama nije postojala, i danas nismo posebno bliski. Srećemo se kod majke, ponekad razgovaramo, ali to je to. Nema bliske veze među nama, osim što moje sestre pokušavaju da me kontroliraju. Daju mi više uputstava nego moj šef na poslu. One su jednostavno glavne figure. Moraju biti glavne figure, a moja majka ih u tome podržava. Ja sam samo figura koja ispunjava njihove želje, emocije i materijalne potrebe.
Na fakultetu sam upoznao jednu mladu ženu koja je zaista imala razumijevanja za mene. Ona je bila moja jedina podrška, osim Allaha. Rekao sam svojoj majci da želim da je oženim. Iskakanje bijesa koje je tada moja majka izbacila na mene bilo je toliko snažno da sam mislio da to neću preživjeti. Sve je bilo toliko bolno da još uvijek nisam spreman da to opišem. Tek sada sam svjestan nepravde koju su moja majka i moje sestre učinile toj mladoj djevojci. Posebno nepravde i riječi koje sam izgovorio prema njoj jer sam tada mislio da postupam ispravno. Moja majka, koja me rodila, i moje sestre s kojima sam odrastao, manipulirale su situacijom tako vješto da sam bio potpuno uvjeren da postupam ispravno, da je ta mlada djevojka kriva za konflikte koje su one započele. Pustio sam je da ode, a moja majka je prvi put u životu bila sretna, a ja sam bio sretan što je konačno bila zadovoljna. Nisam bio svjestan koliko će to kratko trajati i koliko će mi kasnije donijeti boli.
Ubrzo je sve ponovno postalo kao prije. Moja majka je željela potpunu kontrolu nad mojim životom, novcem i odlukama, i ja sam joj to dopuštao. Mislio sam da je to jedini ispravan put, da joj to dugujem za sve što je prošla u životu.
Jedini koji nije tražio ništa od mene, koji mi je davao i pomagao, bio je Allah. Ali ponašanje moje porodice ostavilo je duboke tragove u meni. Tokom studija počeo sam osjećati fizičke tegobe za koje nijedan doktor nije mogao pronaći uzrok. Često se događalo da zbog bolova ili vrtoglavice nisam mogao ustati. Pokušao sam s homeopatijom i drugim metodama da ublažim bol, ali sve je bilo samo privremeno, a bolovi su se nakon nekog vremena vraćali.
Osjećao sam kao da idem jedan korak naprijed, a dva nazad, stalno u krugu. Osjećao sam se dobro, pa opet loše, i svaki put kad bi se bolovi vratili, bilo je gore. Počeo sam se sve više povlačiti u sebe. Konflikte sam pokušavao što više da izbjegavam, jednostavno nisam imao snage da se suočim s bilo kojim problemima, čak i kad su mi činjena nepravda.
Prije godinu i pol posjetio sam neurologa koji mi je preporučio psihoterapiju kako bi mi pomogla s bolovima. Bilo mi je nevjerojatno neugodno pričati nekome o svojim problemima. Bio sam iscrpljen i jedva sam imao snage da pričam o svojim problemima.
Terapija mi je pomogla da stvari vidim iz drugačije perspektive i shvatim da je moja majka bolesna i da ima ozbiljne psihičke probleme. Moje sestre također imaju svoje probleme. Na neki način i one su žrtve, ali s vremenom su počele da se ponašaju kao moja majka i moj otac. Shvatio sam da ono što su mi moja porodica govorila i kako su me opisivali, nije bila istina. Trajalo je dugo dok nisam shvatio da nisam loš, da nisam odgovoran za sve za što su me krivili. Zaslužujem bolje, zaslužujem da budem voljen i da živim sretan život.
Nakon godinu dana terapije, skupio sam hrabrosti da se preselim iz majčine kuće i nađem vlastiti stan. Posjećujem je, ali ograničavam vrijeme koje provodim s njom i postavljam zdrave granice. Trenutno komuniciram samo minimalno sa sestrama i posjećujem svoju majku kada nisu tu. Trebat će još vremena i truda da se nosim s njihovom dominacijom, negativnošću i manipulacijama. One su također razlog zašto se nikada nisam osjećao muževno i nikada nisam bio u mogućnosti da imam zdravu vezu ili brak. Smatrao sam da nisam privlačan ženama i da bi one radije izabrale drugog muškarca.
Naučio sam da se pomirim sa sobom, sa svojim mislima, i da ih mijenjam. Naučio sam komunicirati svoje emocije, potrebe i želje. Na početku mi je bilo jako teško govoriti o mislima koje su me progonile, ali sam naučio da potiskivanje vodi do smanjenja libida i nedostatka želje za brakom.
Moje bolove su skoro potpuno nestale. Kronični umor je još uvijek tu, ali polako se smanjuje, a moje samopouzdanje se poboljšalo. Danas gledam u budućnost s mnogo više optimizma i nadam se da ću jednog dana, uz Allahovu pomoć, oženiti. Ovaj put će biti onako kako oboje želimo, bez da netko drugi upadne u naš brak i pokušava nas manipulirati.
Mladoj ženi koju sam nesvjesno povrijedio, napisao sam pismo isprike koje sam spalio. Nisam želio da joj ga pošaljem jer je nisam želio podsjećati na bolnu prošlost. Molio sam Allaha da joj podari najbolje u životu, i također meni.
Shvatio sam da treba naučiti voljeti i davati ljubav – to se ne događa samo tako, već je to proces koji treba naučiti.
Refleksija za čitatelje:
Ova priča o samospoznaji i unutrašnjem isceljenju nosi snažnu poruku o važnosti samoprihvaćanja, postavljanja granica i prepoznavanja nesvjesnih obrazaca koji nas oblikuju. Glavni junak pokazuje kako je moguće transformirati vlastiti život, uprkos svim izazovima koji nas prate.
Islamska perspektiva o ovom procesu je jasna. Allah nas uči da se suočimo s izazovima života, da se oslonimo na Njega i da pronađemo snagu za suočavanje s poteškoćama. Islam nas također poziva da samoprihvaćanje bude temelj zdravih odnosa. Samospoznaja kroz vjeru u Allaha može biti snažna osnova za isceljenje i lični rast.
S druge strane Jungova psihologija nudi duboke uvide o tome kako nesvjesni procesi utiču na naš svakodnevni život. Glavni junak u terapiji prepoznaje svoj unutrašnji "sjenoviti" dio – nesvjesne dijelove svog bića koje je potisnuo zbog porodičnih trauma. Integriranjem tih dijelova dolazi do samospoznaje i unutrašnje ravnoteže.
Refleksija za tebe: Kako se nosiš sa svojim vlastitim iskustvima i emocijama? Prepoznaješ li nesvjesne obrasce u svom životu koje trebaš razjasniti i integrirati kako bi pronašao unutrašnju ravnotežu? Kako možeš iskoristiti vjeru, samoprihvaćanje i postavljanje granica kako bi stvorio zdrave odnose sa sobom i drugima? Koji je put koji ti ideš prema svojoj vlastitoj samospoznaji?
Story by Meliha Arifagic
