Na rubu planine, uz Prokoško jezero, živjela je starija žena po imenu Nana Zulejha. Godine su je izobličile, ali srce joj je bilo snažno kao planinske stene među kojima je odrasla. Nana je provela većinu svog života na toj planini – u braku, sa djecom, a kasnije i sama, jer je vjerovala da su mir i snaga koje joj daje planina neprocjenjivi. Uprkos tome što su joj djeca savjetovala da živi s njima, ona nije mogla da napusti svoj život na planini, jer tu je osjećala duševni mir i bliskost s Allahom.
Svako jutro, kada bi sunce obasjalo vrhove planina, Nana bi mahnula izdaleka, pozdravljajući svakog nepoznatog prolaznika. Za nju je Prokoško bilo mnogo više od običnog jezera. To je bio njen sveti kutak, gdje je osjećala božansku prisutnost u svakom dahu, svakom koraku. Koliba koju je izgradila, uz svu skromnost, bila je njen raj, a ona je, uz svoje godine i teške fizičke nedaće, svakog dana pronalazila novu snagu da je izdrži.
Svoju priču o životu na planini i ljubavi prema Allahu, Nana Zulejha je dijelila sa mnom, često uz kafu koju bi sama kuhala, donoseći mi povrće ili rukotvorine koje je sama napravila. Nikada nije dolazila praznih ruku – svaki susret bio je prilika da podijeli malo mudrosti i ljubavi, koja je očigledno bila njen najvrijedniji dar.
Jednog dana, donijela je ispletene pape, šarene i tople, govoreći mi da mi noći na planini mogu biti hladne. Iako je bila stara, njena pažnja na detalje nije prestajala. Započela je priču koja će mi zauvijek ostati u sjećanju.
"Kad sam se udala," pričala je nana, "bilo je mnogo posla. Imali smo dijete, a ono je oboljelo. Trebala sam da ga odvedem kod doktora, ali nisam čekala muža, jer sam znala da ne bi mogao doći na vrijeme. Pješačila sam deset kilometara, s djetetom u naručju, da bih ga spasila. Iako sam bila umorna, majčinska ljubav mi je davala snagu."
Kada se vratila, njena svekrva je bila ljuta jer je otišla bez njenog dopuštenja. "Morala sam se brinuti za dijete, a strah me je tjerao da odmah nađem lijek," nastavila je nana. "No, nije mi bilo lako. Živjeti u takvim uvjetima i pod tolikim stresom, to je bio život. Ali nije bilo predaje. Morala sam naći rješenje."
Njena odlučnost i snaga nisu se svodile samo na fizičke napore. Nana je u svom životu stalno bila u potrazi za rješenjem, kako bi preživjela, kako bi pomogla. Kada je u jednom trenutku imala rižu za bebu, ali nije imala posudu u kojoj bi je skuhala, sjetila se da zamoli jednog muškarca za pomoć, u zamjenu za nešto. Tako je počela trgovati, stvarajući načine kako bi sebi i svojoj obitelji osigurala život, bez da je ikada bila ovisna o drugima.
Djeca su joj predlagala da se preseli s njima, da uživa u miru, ali ona nije željela da napusti svoju planinu. "Moja snaha kaže da kad bih bila kod njih, ne bih ni vidjela Prokos," rekla je jednom. "Ali, ja nisam tražila ni od njih ni od bilo koga. Bog mi je dao snagu da budem samostalna i uvijek sam vjerovala da ću pronaći put."
Nana Zulejha nije bila samo žena koja je preživjela život. Ona je bila žena koja je svojim životom slavljala snagu vjere, povjerenja u Allaha, i neovisnost. Njena hrabrost, njena sposobnost da se suoči s problemima i da uvijek nastavi dalje, bila je njena najjača karakteristika.
Refleksija:
Nana Zulejha nas uči mnogo o životu, o vjeri, o ljubavi i o neovisnosti. Njena priča je priča o borbi, o neumornoj težnji ka boljem životu i istinskom miru, i to u skladu s Allahovim planom. Ona je shvatila, možda nesvjesno, da je prava sloboda u sposobnosti da se oslonimo na Boga, ali i na svoju unutrašnju snagu. Niti je bila bogata, niti je imala mnogo materijalnog, ali njeno bogatstvo je bilo u njenoj vjeri, mudrosti i ljubavi prema životu.
Ona nas podsjeća da nikada ne smijemo podleći osjećaju bespomoćnosti, da čak i u teškim vremenima možemo pronaći način da budemo aktivni, da ne ovisimo o drugima, osim o Allahu. U njenom životu ne postoji predaja. Ona je prihvatila svoju sudbinu, ali nije čekala da joj drugi riješe životne probleme. U njenoj borbi leži istinska snaga: snaga da se suočimo sa svijetom, da prihvatimo svoje slabosti, ali i da ne zaboravimo da živimo u skladu sa vrijednostima koje nas usmjereno vode ka unutrašnjem miru.
Pitanje za razmišljanje:
Kada pogledamo vlastiti život, koliko često tražimo izlaz iz svojih problema van sebe, umjesto da se oslonimo na svoje unutrašnje resurse? Da li mi, kao Nana Zulejha, vjerujemo da možemo uvijek pronaći rješenje, iako život nije uvijek jednostavan?
Refleksija o životu Nane Zulejhe poziva nas da preispitamo vlastitu vjeru u sebe, u svoju snagu i sposobnost da se suočimo s izazovima, bez straha i sa povjerenjem u Božiji plan. Naša prava snaga leži u vjeri, ali i u našoj sposobnosti da ne padnemo u pasivnost, već da aktivno tražimo rješenja, bez obzira na to koliko teško bilo.
