Rat ne prestaje kada utihnu puške. On ostaje u nama, u našim sjećanjima, u našim tijelima, u pričama koje prenosimo. Ostaje u suzama naših majki, u tišini preživjelih, u praznim mjestima za stolom gdje su nekada sjedili naši najmiliji.
Moje djetinjstvo i mladost bili su oblikovani ratom. Rođen sam u Kozarcu, Bosna i Hercegovina, mjestu koje je tokom devedesetih godina doživjelo potpuni etnički čistke. U okolini su se nalazili logori smrti – Trnopolje, Omarska, Keraterm. Tamo su nestajali ljudi, tamo su ostale rane koje nikada neće potpuno zacijeliti. Moj šurjak je preživio logor Keraterm, moja sestra logor Trnopolje. Mnogi članovi moje porodice nisu preživjeli. Moj rođak je ubijen na Korićanskim stijenama – nedavno su pronađeni njegovi posmrtni ostaci.
Moja majka je u Drugom svjetskom ratu izgubila roditelje i dva brata. Majku su joj silovali i ubili kada joj je bilo samo pet godina. Oca su joj nasmrt izboli motikama i vilama. A onda, gotovo pedeset godina kasnije, doživjela je novi rat. Ponovo su pred njom nestajali domovi, ljudi, ponovo su se čuli krici. Nema veće boli od one koja nikad ne prestaje.
Ja sam 1994. godine otišla u Kanadu, misleći da ću time ostaviti prošlost iza sebe. Ali prošlost ne nestaje samo zato što promijeniš mjesto boravka. Nosimo je sa sobom, utkanu u našu svijest, u naše misli, u naše strahove.
Ali danas, nakon svega, znam jedno: možemo rasti iz bola. Možemo preživjeti i pronaći način da živimo, da volimo, da iscijelimo sebe i druge. To je posttraumatski rast – sposobnost da iz najdublje tame izvučemo svjetlost, da pronađemo smisao u preživljenom, da gradimo, a ne rušimo.
U tom procesu, moja najveća snaga dolazila je iz moje vjere. Islam me naučio da bol nije kraj, da strpljenje donosi nagradu, da je oprost snaga, a ne slabost. Vjera mi je pomogla da pronađem unutrašnji mir i da shvatim da oprost nije zaborav – oprost je oslobađanje duše od tereta mržnje. Allah je pravedan i svako će dobiti ono što zaslužuje. Na meni nije da sudim, na meni je da idem putem dobra.
Mene je prošlost odvela psihologiji, u potragu za razumijevanjem ljudske patnje i iscjeljenja. Shvatila sam da trauma nije kraj priče – ona može biti i početak nečeg novog. Mi ne biramo šta će nam se desiti, ali biramo kako ćemo na to odgovoriti.
Zbog toga sam pokrenula svoju stranicu "Reise zur Selbstentdeckung" – Put ka samootkrivanju. To nije samo naziv, to je suština mog puta. To je put ka sebi, put ka svjetlosti iz tame, put jačanja i osvještavanja sopstvenog bića. Kroz rad na sebi, kroz razumijevanje vlastitih rana i emocija, kroz vjeru i iscjeljenje, možemo pronaći mir.
Danas, dok gledam šta se dešava u Bosni, dok slušam prijetnje novim sukobima, dok vidim kako se stare rane ponovo otvaraju, znam da je jedini pravi put – put mira i svjesnosti. Mržnja nas je već jednom uništila. Iscjeljenje nam treba, a ne novo stradanje.
Nema pravde u ponavljanju zločina. Nema slobode u mržnji. Nema budućnosti u ratu.
Moramo osvijestiti svoje traume, razumjeti ih i naučiti kako da ih ne prenosimo dalje. Moramo učiti živjeti zajedno, u miru i slobodi. Ne zbog zaborava, nego upravo zbog sjećanja.
Ja vjerujem da je to moguće. Možda ne odmah, možda ne lako, ali moguće je. I ako smo nešto naučili iz prošlosti, onda je to ovo: rat nikome nije donio dobro. Mržnja nikome nije dala mir.
Izaberimo rast. Izaberimo život. Izaberimo mir. prevedi tekst na njemacki jezik ChatGPT: Vom Schmerz zum Wachstum: Unsere Stä
