O mom djetinjstvu: Komšiluk je bio kao jedna velika porodica. Svi za jednog, jedan za sve. Nakon škole, ako neko od nas nije odmah želio ići kući, svi smo ostajali s njim tako da smo svi kasno stizali kućama. Bili smo kao "čopor". Uvijek zajedno u svim stvarima i poduhvatima. S dolaskom proljeća, trešnjama su cvjetovi postajali prekrasni. Naša ulica bila je bogata tim cvjetovima. Cvjetovi su nas uvijek iznova fascinirali i obećavali nam lijepe trešnje.
Najveće i najukusnije trešnje bile su kod jednog komšije koji je bio vrlo škrt. Strogo nam je zabranjivao da beremo njegove trešnje. Ali mi djeca nikada nismo slušali. Zbog toga je često bilo svađa s našim roditeljima.
Mi djeca smo se nakon škole okupljali ispred njegove ograde, pod trešnjom. Mlađi su pazili na stvari i držali stražu, a veliki su brali lijepe plodove. Plodove smo svi ili stavljali u džepove ili u izvrnute majice i puštali da padaju. Zatim smo svi zajedno, vrlo brzo, napustili njegovo dvorište. Često smo tada lomili i grane jer smo se bojali da nas škrtica ne uhvati. Ako bi do toga došlo, žalio bi se našim roditeljima, zbog čega bismo bili kažnjeni.
Naši roditelji su mu tada nudili svašta, novac, trešnje, kao nadoknadu, da kupi kod drugih, ali on je bio uporan "Ne smiju brati moje trešnje". Unatoč svemu, svake godine smo čekali na njegove trešnje i uživali u svakom plodu.
Onda je došlo proljeće kada je sve bilo gotovo. Mrtvi pupoljci u našem komšiluku i gradu. Rat je počeo.
Lijepa trešnja još uvijek stoji na starom mjestu. Škrtog čovjeka više nema. Njegovo dvorište su preuzeli drugi ljudi i ogradili ga visokom ogradom. Trešnja više ne cvjeta i ne daje više tako lijepe plodove kao nekad, jer djeca više ne mogu krasti plodove. Djeca danas kradu "WIFI" umjesto trešanja. Moramo im pokazati kako se kradu trešnje i koliko to može biti emotivno. Djeca se mogu također naučiti timskomi radu, strpljenju i da je čovjek bogatiji kada dijeli s drugima, a ne siromašniji.
