You are currently viewing Wie man seine eigene Stimme zurückgewinnt

Kako povratiti sopstveni glas

Na jednoj od naših terapijskih sesija, dok je polako otvarala svoju dušu, kroz njene riječi provlačila se duboka unutrašnja borba — žena vjernica, sa dubokim poštovanjem prema svojoj vjeri i ljubavi za druge, ali i sa ranama koje su iznutra krvarile.

Pričala je o svom mužu — o čovjeku koji je trebao biti oslonac i zaštita, ali koji je, naprotiv, svojim riječima i djelima svakodnevno rušio njeno samopouzdanje. Govorio joj je da nije dovoljno dobra, da je „glupa“, „slaba“, „bespomoćna“. U njegovim očima ona je često bila „niža“ i manje vrijedna, a njegova ponižavanja su dolazila tiho, ali snažno — u šapatu, u sarkastičnom komentaru, u uvredama maskiranim kao šale. Njegove riječi su joj ulazile pod kožu, a ipak, negdje duboko u njoj, postojalo je nešto što se nije dalo slomiti.

Taj dio nje, njen instinkt, bunio se i nije želio da ćuti. Iako je trpjela seksualno zlostavljanje i poniženja, u njenim snovima pojavila su se slike vukova — ali ne kao jasna prijetnja, nego kao janjad u ovčijoj koži. Vukovi koji su se predstavljali kao bezazlena stvorenja, a ona je s vremenom shvatila da su zapravo pravi predatori, sakriveni iza lažne sigurnosti.

Kroz terapiju, koristili smo Jungov koncept nesvjesnog — onaj nevidljivi dio psihe u kojem su zarobljene i rane i snaga. Njeno nesvjesno donosilo joj je slike i simbole koji su joj, kroz osjećaje, govorili da postoji nešto što je jače od bola i patnje. U snovima su joj se često javljali vukovi — ali ne kao jasna prijetnja, nego kao janjad u ovčijoj koži, stvorenja koja su se predstavljala kao bezazlena, a bili su izuzetno manipulativni.

Ta spoznaja je probudila njen unutrašnji glas, njenu pravu prirodu koja nije mogla da ostane zarobljena. Ta divlja snaga, o kojoj Klara Pinkola Estés piše u svojoj knjizi „Žene koje trče s vukovima“, oživotvorila se u njoj. Knjiga podsjeća nas da unutar svake žene postoji ta divlja priroda, glas koji poziva na slobodu i autentičnost.

Pored Jungovih arhetipova, u terapiji smo koristili i kognitivno-bihevioralne tehnike (KBT). Kad god bi se u njenom umu pojavljivale misli kao što su „Ne trebam da se žalim i tražim sebe u svemu ovom“ ili „Nemam pravo da kažem ne“, radili smo na njihovom prepoznavanju i preoblikovanju u pozitivne afirmacije poput: „Zaslužujem poštovanje i ljubav“ i „Moj glas je važan i vrijedan“.

Također, svjesnost i tehnike svjestnosti pomogle su joj da ostane prizemljena u sadašnjem trenutku, da ne bude zarobljena prošlim traumama i da nauči slušati svoje tijelo i svoj instinkt.

Spoj vjere, psihoterapije i praktičnih KBT alata postao je njen put ka iscjeljenju. Naučila je da prepozna lažne janjce i oslobodi se njihovog uticaja, da povrati svoju unutrašnju snagu i ponovo izgradi svoj život, ispunjen poštovanjem i vjerom.

Ova priča neka bude inspiracija svim ženama koje se bore u tišini: ponekad ono što izgleda bezazleno može skrivati opasnost, a vaša unutrašnja snaga čeka da je oslobodite — da je osjetite i povjerujete u nju.

KBT tehnike koje mogu pomoći na tom putu:

  1. Prepoznavanje automatskih negativnih misli — Zapišite misli koje vas povrijeđuju ili sputavaju. Primjer: „Ne mogu ništa promijeniti.“

  2. Ispitivanje dokaza — Zapitajte se: „Koji su dokazi za i protiv ove misli?“ Često će dokazi pokazati da ta misao nije istinita u potpunosti.

  3. Zamjena negativnih misli afirmacijama — Svakom negativnom razmišljanju pronađite realnu, pozitivnu zamjenu. Npr. „Zaslužujem sigurnost i poštovanje.“

  4. Mindfulness vježbe — Fokusirajte se na disanje i senzacije u tijelu da biste ostali u sadašnjem trenutku, smanjujući anksioznost i strahove.

  5. Vođenje dnevnika osjećaja — Redovno zapisujte svoja osjećanja i misli, kako biste bolje razumjeli šta vas pokreće i šta možete promijeniti.

U svakoj od nas živi ta divlja snaga, i vukovi možda lutaju oko nas, ali važno je prepoznati koji su pravi, a koji samo prikrivena prijetnja. Kroz rad na sebi, vjeru i alate koje imamo, možemo naučiti da trčimo slobodno, s ponosom i hrabrošću.